Ne znamo tko smo i kome pripadamo. Ne znamo zašto smo ovdje i kako smo nastali. Jedino što znamo je da trebamo biti. Naučili smo preoblikovati, nestajati i letjeti. Naučili smo preživljavati, bježati iz virtualnog u stvarni svijet i biti futuristi.
Neki kažu da imamo mutirane gene, drugi da nemamo nimalo ljudskosti u sebi. I jedno i drugo je laž.

Prekoračivši preko praga svoga stana u staroj, trošnoj zgradi u Brooklynu Eden je tiho uzdahnula te se okrenula nazad prema vratima 613 da ih zaključa. Nije imala nikakvu želju izaći na hladnu, tešku maglu koja je ovila New York, no nije joj preostao izbor. Spustila se škripavim stepenicama svoje zgrade te izašla na polupraznu ulicu odmah produživši preko ceste. Policijska postaja nalazila se 5 blokova od njenog doma; 3 ako ide prečacem.
Večer je bila začuđujuće spokojna i Eden je to zabrinulo. Digla je pogled prema nebu, no jedino što se vidjelo kroz gustu, sivu maglu bila je obična indigoplava boja, nezanimljiva kako god je okreneš. Uzdahnuvši, skrenula je u usku uličicu iz koje će izbiti na glavnu cestu u kojoj se nalazi postaja. Psovala je svoju majku pod bradu tako dugo dok nije ugledala odbljesak sjene na zidu sebi slijeva. U mjestu se ukopala osjećajući kako joj adrenalin odjednom ubrzava srce i struji žilama poput elektriciteta.
Nervozno se okrenula oko sebe, no kante za smeće i istrunule stražnje stepenice zgrade ostale su iste. Tišina se odjednom mogla rezati nožem.
Lagano odmahnuvši glavom da si ju razbistri Eden je nastavila prema kraju te uske uličice koji je mogla jasno vidjeti 20 metara ispred sebe. Hodajući prema svome cilju pokušala je osluhnuti, no jedino što se tiho šuljalo iza nje bila je tišina, sad glasnija nego ikad prije.
Gurnuvši šake u svoj tamni, plavi kaput uvjerila se da opet halucinira. Točno u trenutku kad je prekoračila staru, metalnu šipku preko desnog se zida protegla ogromna silueta osobe u baloneru i prije nego se Eden uspjela okrenuti nevidljiva sila probila joj je stražnju stranu lubanje i njezino se tijelo mrtvo srušilo na tlo.


Duboko uzdahnuvši, bez kucanja sam ušla u Katjin stan te se našla u kaosu muških glasova koji su se pokušavali nadjačati. Gurnuvši mp4 u džep jakne stala sam na kraju malog hodnika i tek onda digla pogled da nađem objašnjenje zašto sam ovdje. Tek su tad zašutjeli.
Sergei me zabrinuto promatrao s kauča; njegova prljavoplava kosa činila mu je lice još tužnijim, a staklene, sive oči nisam mogla ni podnijeti – jedino što sam u njima vidjela bila je izgubljenost. Kao da ne zna zašto je ovdje.
Brzo sam pogledom prešla preko Andreija koji je sjedio za šankom i ignorirao me i Matveya koji je nervozno šetao uz stakleni zid prije nego ću se opet okrenuti prema Sergeiju.
„Gdje ti je cura?” upitah ga solidno zainteresiranim glasom. Nije mi se dalo pomaknuti sa svog mjesta na sredini sobe, pa sam ostala stajati.
„Otišle su ona i Katja do dućana”, odgovori mi Sergei nestrpljivo. Shvatila sam to iz njegovog držanja; kao da mi želi nešto reći, ali zapravo i ne želi.
Iz nepoznatog sam razloga pogledala Andreija koji je u istom trenutku okrenuo glavu prema meni kao da zna što trebam. Njegove tamne, smeđe oči pronašle su moje i na trenutak sam nestala iz ovog stana.
Njezine lijepe plave oči ostale su zamrznute u strahu; niz desni obraz i tanki, bijeli vrat protezala joj se grimizna crta dok su joj usnice već problijedile, stapajući se s bojom lica. Brzi udah zraka zadržao je kisik u mojim plućima i dulje nego potrebno te sam se vratila na mjesto gdje i trebam biti. Andrei je još uvijek prazno zurio u mene i na trenutak te smeđe oči bile su jedino što sam vidjela.
„Tko je ona?” Toliko mi je odzvanjalo u glavi da nisam ni čula vlastito pitanje. Brzo sam prešla tih nekoliko koraka do šanka te Andreiju iz ruke otela cigaretu samo da se imam na što usredotočiti. Povukla sam dim kao da mi je kisik i tek ga onda pogledala.
Pramen crne kose pao mu je preko lica no nije se zamarao time. Oko desnog oka još mu se uvijek mogao primijetiti tamni, smećkastožuti trag no masnica mu je uglavnom nestala. Nikad ga nisam previše promatrala no izgledao mi je bolesno; na bijelom licu podočnjaci su mu izgledali poput crnih tragova ugljena.
Vratila sam mu cigaretu te odvratila pogled na Sergeija.
„Dobro, koji se kurac događa?” Pokušavala sam ignorirati Matveya koji se još uvijek šetkarao kod staklenog zida.
„Vidjela si joj prorez na lubanji?” upita me Andrei. Spustila sam pogled na njega i kimnula glavom.
„Dobro”, uzdahnuo je. „Zvala se Eden Gregory i imala je moć ući u nečiji um i usaditi ti što god je htjela.”
Zurili smo jedno u drugo u tišini; pokušavala sam shvatiti što mi to želi reći.
„Ovo nije Diverzija”, izustih u nesigurnom polupitanju, skamenivši se u svom položaju. Laktom sam se nesvjesno naslonila na šank, samo da osjetim ravnotežu.
„Možda su nas odlučili istrijebiti.” Matveyov glas probio se do moje svijesti i trgnula sam se. U trenutku se našao kraj mene i Andreija. „Možda nas više ne trebaju.”
„Ne, to nema smisla”, reče Sergei sa svog mjesta na kauču. „U subotu su Polinu pokušali uhvatiti strujom. Da nas žele istrijebiti pucali bi pištoljima.”
Uhvatila sam Sergeijov pogled i shvatila da ima pravo.
Andreijov nagli trzaj vratio je moju pažnju na njega i tek kad mi je uhvatio ruku te je stisnuo toliko jako da sam zamalo počela vrištati shvatih da opet ima viziju. Previjala sam se od njegovog hladnog stiska no nisam imala šanse; sva njegova pažnja bila je fokusirana na ono što upravo gleda.
Tek kad sam čula da mi dlan puca pod njegovim stiskom bijes se u meni prelomio i koncentrirala sam svu svoju energiju u lijevu ruku. Poput aureole moj je dlan širio energiju izvan tijela i njegova se ruka polako odvojila od moje. Izvukla sam šaku te ju stisnula da provjerim je li mi išta slomljeno. U istom trenutku kad sam prestala kontrolirati svoju energiju i ona se poput vala prolila po cijelom mom tijelu Andrei se trznuo iz transa.
„Oprosti”, tiho mu je prešlo preko usana kao grubi izdah. Kratko me pogledao u oči, a zatim odvratio pogled.
„Što se dogodilo?” upitao ga je Sergei znatiželjno, prošavši kraj mene i ušavši u kuhinju. Otišao je do hladnjaka, otvorio ga i odmah zatvorio. Imala sam osjećaj da samo ne zna što bi sa sobom.
„Ovaj, ništa”, reče Andrei zbunjeno. „Vidio sam istu scenu kao i prije.”
Sagnula sam glavu da mi kosa poput zaštite padne preko lica jer mu nisam vjerovala.
„Vanja, dobro si?” začuh zabrinuti Matveyov glas sebi zdesna.
Munjevito sam digla glavu i pogledala Andreija, kao da mi je on postavio pitanje. Kimnula sam glavom ne odvraćajući pogled, a zatim također otišla do frižidera i otvorila ga. Pogledom sam prešla po jednoj limenki pive i starom, pljesnivom siru te ga zatvorila.
Imam onog malog Alekseevog na nišanu!
„Sergei, svjetla!” Tako sam se brzo okrenula da je Andreijova šalica kave završila na drugoj strani sobe. Trenutak prije nego se lom porculana stopio s mrakom uhvatila sam Andreijov prestrašeni pogled. Okrenula sam se prema Sergeiju točno u trenutku da vidim kako mu se struja poput tekućine slijeva u dlanove.
U idućem trenutku netko me zgrabio s leđa i na silu povukao na pločice. „Kako si, kvragu, to izvela?” prošaptao mi je na uho puštajući me iz stiska.
„Gdje je Sergei?” upitah preplašeno. Pluća samo što mi nisu pukla dok sam po tami tražila njegove obrise.
„Tu sam, smiri se.” Hodajući pačjim hodom prošao je kraj mene te sjeo na pod do Matveya naslonivši se na vrata frižidera. Tek kad je počeo utipkavati broj shvatila sam da je išao po mobitel.
Okrenula sam se prema Andreiju iako mu nisam htjela objašnjavati svoj izopačeni mozak. Mrzim analizirati.
Oči su mu u mraku svjetlile poput staklenih kuglica, a zahvaljujući njegovoj blijedoći izgledao mi je kao mrtvac.
„Što te zanima?” upitah poraženo.
„Kako je moja šalica kave završila na drugoj strani sobe bez da si ju taknula”, odgovori mi sakrkastično i pomalo srdito. Ignorirala sam to za opće dobro.
Umjesto da mu objašnjavam pokazala sam mu. Zagledala sam se u obris vaze na šanku iznad nas, podigla desnu ruku te lagano pomaknula prste u lijevo. Obris je u trenutku nestao i iduće što se čulo bio je lom stakla na drugoj strani sobe.
„Daj ne izvodi gluposti, jebote”, prosikta Sergei meni iza leđa. „Polina? Čekajte nas u autu, dolazimo dolje za 5 minuta.” Čula sam njezin zbunjeni glas preko zvučnika kao prigušeno mrmljanje jer je vladala potpuna tišina. „Objasnit ću ti.” I uz tresak je zaklopio mobitel te ga šutnuo da se odskliže po pločicama do kraja kuhinje. Nije ga mogao staviti u džep jer bi s vremenom buknuo od previše napona u njegovom tijelu.
„A plan nam je?” upitah hladnokrvno, zainteresirano buljeći u malu lampicu koja je svjetlila iznad štednjaka.
„Prvo mi reci što si čula”, zapovijedi mi Sergei staloženo. Već smo se previše puta našli u istoj situaciji da paničarimo.
Odvojila sam pogled od lampice te ga pogledala. Zurio je u mene strpljivo čekajući odgovor.
„Muški glas, rekao je da te ima na nišanu”, odgovorim mu brzo, odvrativši pogled nazad na lampicu jer nisam mogla gledati njega. Sergei je bio jedini razlog zašto već odavno nisam spakirala stvari i pokupila se odavde.
„Diverzija je”, reče Andrei sigurno. Nagnuo se ulijevo i na brzinu pogledao kroz stakleni zid te zatim Sergeija. „Vidim Noru kroz zid na 11. katu.”
Umjesto da pogledam Sergeija odvratila sam pogled na Matveyja. Raščupane, smeđe kose sjedio je na najudaljenijem mjestu u kuhinji i zurio u prazno. Odpuzala sam do njega – izignoriravši Sergeijov trzaj na moje micanje – te kleknula na koljena ispred njega i gledala ga tako dugo dok mu to nije dopizdilo pa je odustao i uzvratio mi pogled.
„Znam, bit će dobro”, rekao mi je neuvjerljiva glasa slabašno se osmjehnuvši. Iako je Polina uvijek bila srce naše ekipe, a ja kameni zid oko njega ljubav između Katje i Matveyja nisam mogla ignorirati kao onu između Poline i Sergeija. Znam da to ima i veze s njihovim moćima, ali ako ih nije razdvojilo do sad, neće uopće.
„Dobro, idemo više”, pogledah Sergeija nestrpljivo.
„Andrei”, promumlja on hladnokrvno, okrznuvši me pogledom dok je ustajao. Nisam shvatila što to znači sve dok Andrei nije došao do mene i raširio ruke.
Buljila sam u njegov zloban cerek na licu tako dugo dok nisam shvatila što želi.
„Ma nema šanse! To ćeš mi napraviti?” ne vjerujući, pogledala sam Sergeija koji je čučao kod ormarića za lonce i gledao kroz stakleni zid. Slabo svjetlo iznad štednjaka osvijetljavalo mu je lice; usne su mu se trznule u mali osmijeh, no brzo se uozbiljio.
„Izdajico! I ti si mi najbolji prijatelj”, prosiktala sam na njega ignorirajući Andreijovo sve šire cerenje.
Tvrdoglava kakva jesam, iskoristila sam njihovu nepažnju i potrčala prema dnevnoj sobi. Sergei me zamalo zgrabio za majicu kad sam protrčala pored njega, no uspjela sam mu se izmaknuti. Usput sam šakom lupila o donju stranu šanka, no zanemarila sam to. Bila sam kod fotelje kad se jedan od njih bacio na mene i srušio me na tlo. Svom sam snagom laktom lupila o stakleni stolić i slomila ga. U istom trenutku kad sam se zbog boli okrenula na leđa i osjetila kako mi se komadići stakla urezuju u kožu na leđima začula se eksplozija koja me potpuno dezorjentirala. Zvuk tog odurnog paranja uvukao mi se u glavu i počeo odbijati o stijenke mozga svaki put sve glasniji i glasniji. Čekala sam da nestane, da ispari, da se ugasi, no u jednom trenutku shvatila da to nije ono što mislim i iz grla mi se svom snagom automatski oslobodio vrisak. Očekivala sam – pokušavala sam čuti – ono što po zakonu treba nastati, no jedino što je dopiralo do mog mozga bila je bol – nemoguća, nestvarna bol.
„Sergei, što se događa?!” proderao se takvom jačinom da je kroz sve te brane nekako došlo do mene. Njegov duboki glas došao mi je kao spas u ovome.
Dala sam sve od sebe da čujem njegov odgovor, no što sam se ja bolje pokušavala izvući, to me bol čvršće vukla. Njegov se izobličeni glas izgubio u mojoj glavi i tu sam potpuno nestala.